Kada netko spomene izraz „terenska nastava“, mi učenici to obično prevedemo u „glupiranje s razredom“. Ne samo moja generacija, nego i generacija prije nas, i ona prije te, i ona prije te - mogla bih ovako nastaviti unedogled. Poanta je da mi učenici ne vidimo ni ''n'' od ''nastave'' dok smo na terenskoj. Pretpostavljali smo da će takva biti i ova terenska nastava, no naše pretpostavke su se pokazale netočnim.

Sedamnaestog listopada točno u osam sati i pet minuta, mi učenici osmog a i osmog be zajedno s našim nastavnicama, krenuli smo prema ruševinama antičkog grada Salone. Salona je samo šest kilometara udaljena od Splita, no mnogim učenicima je ovo bio prvi susret sa Salonom, nadam se ne i zadnji, jer kad smo došli tamo, vidjeli smo da je veličina i izgled tih povijesnih ruševina apsolutno nevjerovatna.

Nastariji zapis gdje se prvi put spominje Salona datira iz sto devetnaeste godine prije Krista, tako da je i sama pomisao da su ljudi to izgradili bez pomoći ikakvog stroja ili većeg pomagala, zapanjujuća. Manastirine, amfiteatar, episkopalni centar - sve je to izradila ljudska ruka.

Odmah na ulazu u Salonu se nalaze Manastirine koje su nekoć bile privatni posjed neke bogate pobožne Salonitanke, no kasnije se taj posjed pretvorio u starokršćansko groblje. Tu je bio  pokopan i sveti Duje, a također se tu nalazi i grob don Frane Bulića, koji je zaslužan za pronalazak Salone, dokumenta o kraljici Jeleni, prvog starokršćanskog groblja te za osnivanje prvog arheološkog kongresa.

Nakon što smo razgledali grobove, sarkofage i poslikali sve što smo trebali, ušli smo u Tusculum, kuću u kojoj je don Frane Bulić često boravio. Ne samo što su u Tusculumu bile izložene razne stvari kao u muzeju, nego je skoro  svaki zid bio oslikan. Boje i slike su bile žarke i oku upadljive pa bih lagala kad bih rekla da ih nisam primijetila.

Izašli smo iz Tusculuma i uputili se prema gardskim termama. One su dokaz da su bivši stanovnici Salone živjeli vrlo raskošno. Sastojale su se od svlačionica, dviju prostorija s toplom vodom, jedne prostorije s hladnom vodom, saune i sobe za tjelovježbu. Ono što me iznenadilo je domišljatost stanovnika Salone jer su vodu grijali pomoću podzemne pare. To dokazuje koliko su bili napredni ljudi toga vremena.

Prošetali smo se do amfiteatra gdje smo stali, sjeli na ruševine, odmorili se i pojeli nešto. Imali smo otprilike tridesetak minuta za odmor koje smo proveli igrajući frizbijem.

Tih pola sata je vrlo brzo prošlo, no to ne znači da je to bio kraj zabavi. Naše nastavnice su nam priredile različite igre kao što su bacanje koplja, skakanje u vrećama, potezanje konopa, štafeta... Podijelili smo se u dvije grupe te je svatko imao svoj broj i ulogu u grupi. Grupa zelenih je izašla iz ovog natjecanja kao pobjednik sa osam bodova naprema šest bodova.

Znojni i pomalo umorni, uputili smo se prema još jednom lokalitetu zvanom Kapljuč. Kapljuč je dobio ime prema potoku koji je nekoć tekao tim krajem. Tu se nalazi bazilika Pet mučenika posvećena svećeniku Asteriju i četvorici vojnika careve straže.

Kada smo došli u episkopalni centar, dočekala nas je još jedna aktivnost koju su nam naše nastavnice priredile - kviz znanja. Opet smo se podijelili u dvije grupe te su nastavnice nasumično odabirale brojeve. Bilo je nekoliko papira, a na svakom papiru je bilo pet pitanja iz različitih predmeta: likovnog, engleskog, hrvatskog, povijesti i vjeronauka. Ovaj put je pobijedila grupa crvenih, no kada su se svi bodovi iz oba natjecanja zbrojili, zeleni su imali bod više. Nakon toga, oko trinaest sati, smo se uputili kući.

Premda sam bila član grupe koja je izgubila, nije mi smetao gubitak jer sam toga dana doznala mnogo o povijesti Salone, a i stvarno sam se zabavila. Nadam se da nam ovo neće biti zadnji put da se družimo kao razred izvan škole i da će nam nastavnice pripremiti još mnogo zanimljivih terenskih nastava.

Katarina Borić, 8. b